Slađana Topić – “Nikada ne odustajte od svojih snova!”

0
225

Slađana Topić, kapitenka ženske seniorske rukometne reprezentacije BiH, iza sebe ima bogatu karijeru. Rođena Banjalučanka, iako u 38. godini, igraće još jednu sezonu i to u šampionu Portugala SAD Madeira Andebol. Iza Slađane je bogato iskustvo, a za portal Sport 1 otkrila je neke najvažnije detalje.

Potpisali ste za novi klub, možete li nam reći o kakvom se klubu radi, kakve su ambicije i očekivanja ekipe?

  • SAD Madeira Andebol je prvak Portugala i ambicije su da odbrani duplu krunu. Već 19. septembra igramo Superkup i tu ćemo da imamo prvi test. Ekipa se također takmiči u evropskim natjecanjima, pa možda se i sretnemo s Borcem, Grudama ili Hadžićima.Zaista bih se radovala ako se to desi.

Kakva su Vaša očekivanja u novom klubu?

  • Što se mene tiče, sve što mi se dešava trenutno je samo bonus u mojoj karijeri. Već nekoliko godina govorim da je “zadnja sezona”, pa nikako da okačim patike o klin. Što se tiče očekivanja, više bih ih usmjerila na klupske ambicije, jer kad se pobjeđuje, lako se nađe lična satisfakcija. Lijepo su me primili, jedva čekam da upoznam ostrvo i njihovu kulturu i da što prije naučim jezik.

Dugo godina igrate u inostranstvu, imate impresivnu karijeru, gde Vam je bilo najbolje?

  • Iskreno, svaki klub je priča za sebe i teško mi je da izdvojim jedan, jer u svakom je na svoj način bilo lijepo. Ako treba da biram zemlju gdje se najljepše živi, onda je to Španija, a ako treba da biram gdje su klubovi najbolje strukturirani i gdje profesionalni igrač najbolje živi – onda je to definitivno Francuska.

Koliko Vam je igranje u inostranstvu pomoglo da se izgradite kao ličnost? I koliko Vam je rukomet uopšteno pomogao na tom putu?

  • Mislim da mi je puno lakše bilo u inostranstvu, a kao ličnost sam se već prilično izgradila dok sam igrala u Bosni i Hercegovini. Priču već poznajemo, nije uvijek bilo sve sjajno u svim klubovima u BiH, imalo bi tu milion anegdota da se ispriča koliko smo se mi igračice samo žrtvovale da bismo mogle da radimo ono što najviše volimo – rukomet. Put je bio trnovit, mnogo puta sam umalo odustala želeći da se posvetim više studiranju i da nađem posao, ali nisam. Cilj mi je bio da barem jednu godinu odigram u inostranstvu i onda mogu i da se vratim kući. Otišla sam 2006, punih petnaest godina već sam vani. Što se tiče klubova u inostranstvu, to je kasnije bila samo nadogradnja mene kao ličnosti: upoznala sam divne ljude, naučila sam jezike, posjetila sam predivna mjesta, išla na razne kurseve i škole (komunikacija i trenerska škola), živjela sam život – i dalje živim – profesionalnog sportiste.

Iza Vas je ogromno iskustvo, kakvi su planovi za budućnost, ostajete li u rukometu?

  • Trenutno pohađam trenersku školu u Španiji – online i prezentacijski dio sam završila i sad mi ostaju samo projekti i praktični dio. Kad sam uspjela da ispunim sve uslove da upišem tu školu, bila sam presrećna, jer to mi je oduvijek bio san, a nije bilo lako da se upiše ta škola. Ako sve bude kako treba, za godinu ću da imam A licencu. U Francuskoj također imam diplomu regionalnog trenera. Nekako me je prirodno put odveo u tom pravcu da budem rukometni trener, tj. trenerica. S druge strane, završila sam novinarstvo u Banjaluci, kao i nekoliko kurseva za komunikaciju u Španiji i Francuskoj i vidim se i u tom domenu kasnije, zašto da ne?

Kako rekoste, pre više od 15 godina otišli ste iz BiH. Kako je bilo sve ove godine izbivati od kuće?

  • To je ona druga strana medalje. Naravno da je najteže bez porodice i prijatelja koji su ostali u Bosni i Hercegovini. I kako godine prolaze, taj jaz je još dublji i nekako je teže biti odvojen od porodice. Ali kad god sam u mogućnosti, skoknem kući, iako sam sad na drugom kraju svijeta. Preselila sam se zastalno prije dvije godine na ostrvo Guadalupe u Karipskom moru i tamo ću da živim poslije rukometa.

Nezaobilazna tema – reprezentacija. Napokon ste dočekali i to iskustvo da zaigrate za nacionalni tim. Kakav je osećaj bio kada ste izašli na teren predvodeći ekipu kao kapiten? I kakav je osećaj nastupiti za državni tim posle toliko godina?

  • Već sam negdje rekla kako mi je sve to izgledalo kao san kad se prvi put desilo da se reprezentacija okupi nakon toliko godina. Iskreno, to je trebala biti moja zadnja godina u rukometu i desilo se ono što mi je bilo gotovo nemoguće – da se formira ženska reprezentacija i da budem pozvana. Mislim da sve moje saigračice i ja nismo ni bile svjesne šta nam se događa. Nismo bile svjesne da pišemo istoriju, da krčimo put novim generacijama koje će da imaju neki visi cilj, a to je borba za nacionalni dres. Nismo ni svjesni koliko je to olakšica u karijeri jedne sportistkinje i koliko vrata otvara. Osjećaj kada sam izašla na teren? Neopisiv! Šteta što nismo igrale pred publikom u Grčkoj zbog epidemije, a pogotovo šteta što nismo igrale u našoj državi pred našom publikom pa da ugođaj bude potpun! Ali biće prilike.

Kakva je budućnost rukometa u BiH i reprezentacije?

  • Sigurno da imamo lijepu budućnost. Uz kontinuirani i kvalitetan rad u našim klubovima i redovnim okupljanjem mlađih i seniorskih reprezentacija, ne treba da se brinemo za budućnost rukometa. Naš stručni štab zaista kvalitetno radi s nama i svaka djevojka ima šansu da se dokaže. Ono na šta bih malo stavila akcenat u BiH je to da treba što više formiranih i stručnih trenera za rad s mlađim kategorijama (znam da je u nekim klubovima to slučaj), pa da budemo stvarno rasadnik talenata. Što se tiče reprezentacije, već smo napravili ogroman uspjeh na turniru u Grčkoj. Bile smo druge od četiri ekipe i iza sebe smo ostavile Italiju koja kontinuirano radi već godinama. To samo treba da nam da vjetar u leđa. Mislim da je jasno da s minimalnim ulaganjima, a mnogo dobre volje, truda i rada može da se napravi jedna lijepa rukometna priča. Ustvari, već jeste jedna lijepa rukometna priča! I iskoristila bih priliku da zahvalim svima koji su inicirali i pomogli da ova lijepa priča oko reprezentacije vidi svjetlost dana.

Poruka mladim rukometašicama i rukometašima za kraj?

  • Nikad nemojte prestati da sanjate! Vjerujte u sebe, trudite se, borite se, postavljajte si više ciljeve i rezultat sigurno neće izostati. Biti profesionalni sportista je jedna privilegija koja nije data svakom, a onaj ko ima tu priliku treba maksimalno da je iskoristi, jer ništa ne traje vječno. Nebo je granica.

POSTAVI ODGOVOR

молимо унесите свој коментар!
овдје унесите своје име