Maratonci: 3×14=42 godine

0
215

Jagodina ima dve kolevke rukometa, u UŠ „Sreten Adžić” i Gimnaziji “Svetozar Marković”. I prva utakmica 1948. godine bila je derbi senzacija za Jagodinske sportske prilike (9:9). Igrale su i prve ženske ekipe , a “učiteljke” su pobedile 9:4. Tako je počelo na fudbalskom igralištu “Oborče”.

Te prve utakmice sudio je prof. Miroslav Vojinović – Ješa, koji je bio i prvi instruktor sa svojim učenikom Mićunom Pavićevićem.

Pošto je Gimnaziji nedostajao jedan rukometaš, Kosta Milanović – Kokan pozvao je Petra Petrovića, takođe fudbalera podmlatka Nikčevića.

Petrović je preko 14 godina igrao i bio neustrašivi bek, funkcioner u raznim klubovima u Jagodini, a osnovao je, trenirao i finansirao RK Hajduk u Miloševu (selo nadomak Jagodine).

I njegove dve klupske drugarice su takođe igrale nešto više od 14 godina i postale legende.

Nada Ćirković: je bila učenica Ginmazije. Visoka, dugih ruku i brzih nogu. Prava napast u odbrani. Stub ekipe od Nikčevića do Kablova, čak i kada se obrela u Beogradu na studijama. I njena sestra Viktorija, takođe Gimnazijalka, igrala je u prvoj ekipi RK Nikčević. Nada je bila atletičar AK Nikčević.

Branka Lazarević: rođena je 1931. godine. Kao učenica Učiteljske škole a potom mlada učiteljica igrala je rukomet. Bila je snažna i veoma efikasna. Nijedna Jagodinska rukometašica nije postigla toliko golova: preko 1500, braneći boje Partizana II i svoje škole, koji je osvajao titule na srednjoškolskim prvenstvima Jagodine, Pomoravlja, Levča i Resave, Šumadije i Srbije.

Nadi i Branki su nezaboravni susreti sa ekipama Spartaka iz Subotice, Železničara iz Niša, pa i Vojvodine – kada su u prvim kvalifikacijama za ulazak u Saveznu ligu izgubile sa 5:6, mada su na poluvreme otišle sa vođstvom od 4:2. Vođa puta bio je potpredsednik Dušan Stojković – Čiča.

Petar Petrović, Nada Ćirković i Branka Lazarević su ušli i anale – kao sportisti koji su se prvi ogledali sa inostranim ekipama, koji su igrali noćne utakmice i “ovekovečeni” TV kamerama na terenima u Jagodini, igrajući najpre na terenu “Oborče”, pa na malom stadionu DTV Partizan a potom na stadionu malih sportova kraj Đurđevog brda.

Trebalo je dosta vremena pa i godina, da Jagodinci naviknu da odšetaju na Gradski stadion. Dugo godina su smatrali da je to daleko, pa su u vreme sporta i rukometa, nalazili razlog i u tome.

Međutim kada je hala sportova sagrađena mesnim samodoprinosom građana i obveznicama zajma privrede grada na Belici, počinje i stručni i sistematskiji non – stop rad i koraci ka punoj afirmaciji rukometa kao i što priliči gradu koji je jedan od onih u Srbiji u kome je zaskakutala rukometna lopta početkom školske 1948. godine.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here